Hrvatske tvrtke odmiču u projektima zelene tranzicije, financiranje ponajvećI izazov

Početna ulaganja u zelenu industrijsku tranziciju znaju biti vrlo zahtjevna čak i za velike tvrtke, a kamoli za one srednje ili manje. Na to se često nadoveže ovisnost o uvozu tehnologije te nedostatak kvalificirane radne snage u tehničkim područjima.

Velike ambicije i puno zapreka ili izazova u implementaciji je nešto što se gotovo u pravilu može reći za ozbljne transformacijske procese kao što je zelena tranzicija ili Zeleni plan Europske unije (EU).

Ako je tako općenito, sasvim je razumljivo da se to još i više može osjetiti u industrijskom sektoru EU-a koji se zadnjih godina, od napada Rusije na Ukrajinu, suočio s velikim problemima oko izvora i cijena energije, a troškovi dekarbonizacije i prelaska na obnovljive izvore dodatno stvaraju troškovni pritisak.

Hrvatska je, znamo, od osamostaljenja sve više deindustrijalizirana zemlja, no bez obzira na to ondje gdje je moguće i potrebno cilj je postupno prijeći na održive i zelene izvore energije te maksimalno smanjiti industrijsko onečišćenje, primjerice ispuštanje ugljičnog dioksida.

Logično, Hrvatska dijeli ciljeve EU-a koji do 2050. predviđaju klimatsku neutralnost. Fokus je u velikoj mjeri na povećanje proizvodnje energije iz obnovljivih izvora, na povećanje energetske učinkovitosti u zgradarstvu i ozelenjivanje prometa, premda to u Hrvatskoj najsporije odmiče, ali nedvojbeno je da je industrijski sektor kao jedan od najvećih potrošača energije i generatora emisije stakleničkih plinova ključan dio procesa.

EU je prihvatila obvezu smanjenja emisija stakleničkih plinova za 55 posto do 2030. godine u odnosu na baznu 1990. godinu, pa zemlje članice, uključivo Hrvatsku, u svoje Nacionalne energetske i klimatske planove ugrađuju smjernice za kretanje prema tom cilju, a Plan oporavka i otpornosti služi da se putem EU fondova osiguraju sredstva za zelenu tranziciju i modernizaciju industrijskog sektora.

U praksi, zelena tranzicija u industriji podrazumijeva više različitih aktivnosti i ulagačkih napora.

Jedno je povećanje energetske učinkovitosti, pa su u energetski intenzivnim granama, kao što su cementna ili metaloprerađivačka industrija, zacrtani ciljevi koji uključuju modernizaciju postrojenja, povećanje kvalitete izolacije te pametne sustave upravljanja potrošnjom energije.

Drugo područje je dekarbonizacija proizvodnje. To uključuje povećanje uporabe obnovljivih izvora za opskrbu pogona, a jedan važan element bi mogao, i što se Hrvatske tiče, biti korištenje zelenog vodika premda je taj energetski segment u Hrvatskoj ipak još u povojima.

Recikliranje je također bitan način za učvršćenje zelene tranzicije. Riječ je zapravo o jačanju kružnog gospodarstva, odnosno ponovnoj uporabi sirovina i smanjenju otpada u proizvodnim procesima. Pogodni industrijski sektori za to mogu biti građevinska, prehrambena i tekstilna industrija.

EU se snažno pouzdaje u poticanje istraživanja i razvoja u području održivih materijala i zelene energije te digitalnih tehnologija za praćenje emisija stakleničkih plinova. Hrvatska možda ne daje golemi doprinos u ovom segmentu, no primjer tvrtke DOK-ING, odnosno Indeloop, i inovativnog stroja za proizvodnju zelenog vodika iz komunalnog otpada pokazuje da nije baš da nemamo nijednog konja za utrku.

Konačno, sve je raširenija pojava da se traži dokazivanje putem odgovarajućih međunarodnih certifikata kako se pojedina tvrtka pridržava ekoloških standarda.

U Hrvatskoj se može spomenuti nekoliko svjetlih primjera kad je riječ o industrijskoj dekarbonizaciji.

Tako je u cementnoj industriji tvrtka Holcim još 1997. godine krenula u zelenu tranziciju i od tada do 2023. smanjila ugljični otisak za čak 35 posto po toni cementa.

Kako navode, u Holcimu se fokusiraju na dva glavna pristupa kojima se smanjuje ugljični otisak građevinarstva. To je smanjenje emisija ugljičnog dioksida putem niskougljičnih receptura i obnovljivih izvora energije. Drugi kanal je unaprijeđenje tehnologije za hvatanje i skladištenje ugljičnog dioksida za emisije koje se ne mogu izbjeći.

U okviru projekta KOdeCO net zero, vrijednog čak 237 milijuna eura, cilj je hvatanje ugljika u Koromačnu i morski prijevoz do skladišta na Mediteranu. Završetak izgradnje je najavljen do 2028. godine, a veliki dio novaca osiguran je kroz Inovacijski fond EU-a.

Prema procjeni iz Holcima, u 10 godina omogućit će se sigurno skladištenje 3,67 milijuna tona ugljjičnog dioksida.

I druge tvrtke poput našičkog Nexea ili Cemexa kod Splita ne gube vrijeme kad je riječ o naporima za dekarbonizacijom.

U Nexeu rade na projektu CO₂NTESSA s ukupnom vrijednošću od 400 milijuna eura koji će omogućiti hvatanje 700 tisuća tona ugljičnog dioksida godišnje, a našička bi tvrtka postala prvi negativni emiter tog stakleničkog plina u EU zbog uporabe alternativnih goriva.

Štoviše, u blizini se nalazi geološko skladište Bockovci koje je Hrvatska načelno odabrala kao kopnenu lokaciju za skladištenje ugljičnog dioksida.

U okviru programa ‘Budućnost na djelu’ Cemex ima za cilj do 2030. za 47 posto smanjiti emisije ugljičnog dioksida u proizvodnji cementa u odnosu na referentnu 1990. godinu te sadržaj ugljika u betonu smanjiti za 41 posto. Također bi do tog vremena 65 posto potrošnje energije došlo iz čistih izvora.

Govoreći o velikim industrijskim tvrtkama treba reći da Hrvatska sudjeluje i u razvoju opreme za implementaciju zelene tranzicije jer je tvrtka Končar jedan od vrlo bitnih igrača na tom polju, i to ne samo na domaćem terenu već na razini EU-a i šire. Ta tvrtka razvija opremu za različite pogone za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora kao što su hidroelektrane, solarne ili vjetroelektrane. Također, ne smije se smetnuti s uma ni angažman Končara u području elektromobilnosti.

INA, koja je povijesno temeljila razvoj na fosilnim gorivima, sada se okrenula i zelenim izvorima energije kao što su solarne elektrane, geotermalni izvori ili izgradnja postrojenja za proizvodnju zelenog vodika na prostoru riječke rafinerije.

U prehrambenom sektoru može se navesti Podravka koja ulaže u izgradnju fotonaponskih elektrana na krovovima proizvodnih pogona te radi na povećanju energetske učinkovitosti u proizvodnim procesima. Sve se više primjenjuju ekološki prihvatljive ambalaže, a tvrtka redovno izvještava o primjeni svoje ESG strategije.

Ono što je svakako veliki izazov za sve industrijske ulagače u ovom segmentu je osigurati financijska sredstva i naravno da je tu vrlo važno oslanjanje kako na europske tako i na nacionalne izvore kao što su Hrvatska banka za obnovu i razvitak ili Hrvatska agencija za malo gospodarstvo, inovacije i investicije.

Naime, početna ulaganja u zelenu industrijsku tranziciju znaju biti vrlo zahtjevna čak i za velike tvrtke, a kamoli za one srednje ili manje. Na to se često nadoveže ovisnost o uvozu tehnologije te nedostatak kvalificirane radne snage u tehničkim područjima.

I u drugim sektorima, kao što su drvno-prerađivačka industrija ili turizam, radi se na okolišno odgovornom poslovanju koje doprinosi zelenoj tranziciji.
Neki od takvih primjera u turizmu su Valamar Riviera i Maistra, a treba svemu dodati i građevinske tvrtke kao što su Domus Plus ili Radnik koje vode projekte energetske obnove i primjene suvremenih materijala s boljim izolacijskim osobinama za veću energetsku učinkovitost.

Treba reći i da pojava zelenih kredita na tržištu, što je relativna novina u Hrvatskoj, otvara put za još uspješniji i brži hod u kontekstu zelene tranzicije.

I.I.